Sjećam se bazena u mladosti . Plivam u mjestu i odjednom osjetim ruke na ramenima, pritisak koji mi tijelo uranja pod površinu vode, prijatelja koji me u zanosu igre potapa i oduzima dah . Ne znam kako je bilo u tvome, moru, jezeru, rijeci, no likovi su na našem bili pravi maheri u igri potapanja . Nakon što bi žrtvu gurnuli pod vodu, ubrzo bi ruke zamijenili nogama i doslovno stajali na tebi, ostavljajući ti jedini izlaz u još dubljem uranjanju i bijeg na površinu koristeći zadnje porcije kisika u mišićima . Većina «žrtvi» bi instinktivno počela borbu s otporom vode, nogu i ruku, ispuštajući balone zraka u pokušajima da se što prije oslobode, isplivaju na površinu i u većini slučajeva nasmiju te krenu potapat potapatelja . Međutim, kada bi se to događalo meni, kad bih se već našao u poziciji koja nema budućnost, nisam snagu trošio na oslobađanje, već bih se potpuno prepustio i čekao istek zadnjih sekundi koje mogu podnijeti bez zraka pokušavajući liku povrh mene objasniti kako sam već u tome trenutku pobjedio jer nisam pristao na njegovu igru ili banalnije, mogao sam biti mrtav, nestati zbog gluposti igre . Naravno da to nikada nitko nije komentirao . Bez obzira na podređen položaj, isplivao bih kao pobjednik jer uzeh u obzir gestu pretvaranja kojom se koriste i ostale životinje, plus trenutak ne pažnje u kojem mi je netko prišao s leđa, pošto me u normalnim uvijetima ne bi potpopio niti torpedo .
   
Ako zanemariš ispade ega u prošlome odlomku, i priču pogledaš bez predrasuda, bez emocija i sa otvorenim umom bez granica,  pogledaš tu minutu pod mikroskopom, možeš primijetiti određenu skriptu, gestu, program po kojem se netko ponaša, povežeš svaki trenutak s njegovim ishodištem, zanemariš epitete i pomalo mehanički rasporediš slike po pretincima s točno definiranim vrijednostima, koje te u konačnici određuju kao čovjeka, na kraju dobiješ zgodne projekcije za budućnost, ako te je volja . Na sličnom principu funkcioniram dobar dio svog života, samo što toga nisam bio svjestan . Doduše stvari su se u međuvremenu poprilično zakomplicirale, ali uvijek i samo uvijek i svim postojećim metodama dostupnim matematičarima i teoretičarima svih profila i vremena, dođeš ili do jedinice ili do nule, tako da zapravo nikada nisu komplicirane .

Zadnjih godina ja sam ih zakomplicirao, jer nisam znao bolje . Potopio sam sebe, kako bih bio i potapatelj i žrtva, reći će neki uranjeno da sve to nalikuje na sado-mazo odnos dvije ličnosti koje lutaju u jednoj glavi, što slažem se i drži vodu u nekim zanemarivim segmentima, no u konačnici se radi baš o suprotnom, jer rezultat nije neki patološki DNA kod, statistika ili laž, već više opensource slike, prilike nekog čovjeka, backstage mene kao takvog, koji pokušava promijeniti sebe, kako bi promijenio svijet . U neku ruku sam podložan praćenju uzročno-posljedičnih veza po kojima funkcioniram, pa tako i kod ljudi, stoga ću reći kako je evidentno da se većina naših akcija/reakcija  odvija po skriptama, programima, koji su nam uzađeni u podsvijest i koji nas tjeraju da ponekad činimo stvari koje se kose s našim nominalnim vrijednostima, što bi konkretno značilo kako meni jednostavno ne odgovaraju globalni uvijeti života na terra nostri zbog predugih tradicija izvrnutih vrijednosti i strahova, što je rezultiralo potapanjem dijela sebe koji jednostavno ne može opstati dok ne ojača kao prije . Kako se bit ne bi pogubila, recimo da sam bio u pustinji par godina :) .

Na površinu sam isplivao kakav? Umoran, rijetko shvaćen i ništa pametniji jer se ništa uvelike nije promijenilo, još uvijek sam ranjiv, još uvijek čovjek i kao takav griješim jer nikada do sada nisam doživio tranutak koji se je upravo izgubio pod prstima na tipkovnici ispod, stoga nisam mogao znati kakav će to osjećaj biti, a svaka pretpostavka je u tom pogledu samo dokaz uzaludno potrošenog vremena . Najbolji dokaz tome bio je kad sam se našao u situaciji koju sam milijarde puta vrtio u glavi i kada mi je ponestalo mogućih logičnih raspleta situacija, smislio sam još pokoju milijardu slučajnih, nemogućih, da bi se u tom otvorenom, poput knjige trenutku soba smanjila, zrak nestao, tišina zavladala, ljudi stali, a ja ostao zatečen s najjednostavnijim mogućim obješnjenjem kojeg nisam htio/mogao priznati sam sebi, osjećajem kojeg nisam mogao predvidjeti . Iz svih mojih okretanja i kombiniranja, potapanja ili lutanja pronašao sam ništa više nego sebe i vlastite granice koje sada treba pokoriti, priznao svoje strahove i izgubljene bitke, upozorio se na vlastite mane i propuste te naučio funkcionirati po nekim mojim pravilima, zakonima po kojim želim biti slobodan u pravom smislu riječi, slobodan bez da ikome uskraćujem pravo na slobodu, zakonima koji nisu podskup svjetovnih koji mi ne trebaju da bih znao razlučiti dobro od zla .
 
Nikada nisam donosio novogodišnje deklaracije i u međuvremenu su one naravno izgubile na vrijednosti, pa kao i uvijek s laganim zakašnjenjem okoristit ću se prvom i zatvoriti njome vrata imaginarnog svijeta, kojeg ću prenamijeniti u vikendicu van grada, prekinut potapanja, dati si malo zraka i krenut dalje uzvodno, koristeći puna pluća za promjenu .

Sjeo sam neku večer u trenutak i krenuo: Što bi bilo kada bi maknula tisućice povijesti, tradicije i budila se sve bliže 25.12.? Datumu koji je takav za tebe i poveći broj ljudi na ovoj zemljici, dok neki drugi imaju neke druge kalendare i običaje, neke druge dane kada se ponašaju drugačije jer je tako zapisano?!?

Postoji nešto što se zove morfičko polje . Radi se o vrlo jednostavnoj pojavi koju još uvijek mnogi stručnjaci i laici ne žele priznati iz jasnih sebičnih razloga bez obzira na milijarde dokaza . Ukratko, na određenom prostoru na kojemu se odigra  neki scenarij, postoji velika vjerojatnost da će se isti ponoviti . Nastavak u drugoj teoriji govori o kolektivnom nesvjesnom (kolektivnom pamćenju) i direktno opisuje recimo fenomen božićnog ludila, a svodi se u biti na kopiranje tuđe svijesti bez da si toga svijesna . Obje teorije su dokazane u praksi i samo čekaju dan kada će se netko dosjetiti kako njima zagušiti medijske valove u obliku big brother mutacije s pozitivnim predznakom i više dati malo zraka ljudima koji su siti laži i obmana . Ako ih zbrojiš dobiješ formulu ponašanja mase za nadolazeće blagdane i P-B umjesto M-S koji već traje, a po kojoj neki zarađuju, neki se vesele i osjećaju posebno, a drugi oduzimaju živote . Svi skupa ponašaju se po već poznatoj špranci, samo što se granice normale pomiču i ja ostajem zbunjen . Ti fenomeni koje je crkva objašnjava kao prisutnost boga, a psiholozi u vidu zakona mase nisu ništa više no opravdanja slijedom kojih se ponašamo sebično kada to nikako ne bismo smjeli raditi, pritom prvenstveno mislim da Bitno ostaje zapostavljeno kao i preostali dio godine, samo što ovih dana postoji «valjano» opravdanje .

Uvijek postoji neko opravdanje, zar ne? Uvijek je netko kriv što nema više slobodnog vremena, što većinom ustrajemo činiti stvari koje nas trenutno zabavljaju ili pak dopuštamo da nas uništavaju lažima, da bi se na kraju perioda našli u trenutku zbunjanosti kojeg ćemo prvom prilikom zaboraviti (a upravo je on rješenje svega krivog), bilo da se radi o problemima s obitelji, životnim parterima ili prijateljima, poznanicima ili slikama s malih ekrana, socijalnom okolinom ili jednostavno lošem danu, tjednu, životu u kojem nisi dobila što si zamislila, uvijek je netko ili nešto krivo ili zaslužno za tvoja očekivanja, osjećaje, a na kraju kad stvarno budeš brutalno iskrena sama s sobom, koliko je potreba, želja zapravo tvoje, bez da ih ne netko nametnuo, koliko njih je bitno zadovoljiti da budeš sretna? Izgleda da ljudi i nisu toliko kreativni, zar ne? 02.01.pozitivna energija se potroši  i ostane isprazan osjećaj, kuhinja puna prljavog suđa, dvije masne naslage više i gomila ne konstruktivnih informacija, ideja i želja koje će se potrošiti tijekom prvog mjeseca kolotečine kojoj se svi vraćamo i ponovno zaboravljamo da smo bili kadri odglumiti, jer ipak je to sve samo gluma . Gdje će tada biti pravila i osjećaji kojima se busamo u prsa na božić? Ne mogu se oteti dojmu kako ovih dana zapravo vladaju još sitniji interesi, perfidnija sebičnost i masovna zaluđenost, jer što drugo može objasniti povećanu količinu mržnje i nervoze koju vidim u prometu, čišćenje polica na kredit, povećane afinitete koji ljude tjeraju da se ponašaju neprirodno, mogućnost da se na par dana u godini zaboravi na sva sranja koja smo napravili? Što opravdava nužnost da se na određeni dan ponašamo po zadanim normama, a prostali dio godine jurimo za novcem i plitkim emocijama, društvima, snovima? Kome i za koga glumimo? Po čemu je božić dan kada bi trebao zaboraviti na sve loše što prolazi kroz ušne kanale ostatak godine? Zašto se od mene očekuje da zadovoljavam uvijete koje nikako ne mogu poštivati jer su pogrešni u samome temelju ili ih je već netko silovao nametnutim vrijednostima?  Uvijek postoji neka norma koju se treba zadovoljiti, forma koju treba popuniti, pravilo pred kojim treba pokleknuti, ali zašto? I pod kojim uvjetima, po kojoj cijeni?

Meni je osobno dosta da mi netko govori što, kada i kako bih se trebao ponašati, kome vjerovati ili se klanjati, koga željeti i kome se vraćati, koliko je dovoljno da budem sretan, koliko nula u novčaniku moram imati, darova kupiti, jezika govoriti, knjiga znati, izdrkatorskih termina nabrojiti, dosta mi je normi kojih se nitko ne pridržava, dosta dvoličnosti koja je pustila preduge korijene u društvu, dosta da netko iskorištava ljudske slabosti, dosta suza i cenzuriranih vijesti, dosta korumpiranih političara, sudaca i dosta laži, dosta iskrivljenih percepcija i sitnih interesa, dosta timarenja mana, dosta prihvaćanja oprečnih teorija, dosta tumačenja koja me umore na kraju dana u kojemu nisam uspio biti dovoljno sebičan da ne mislim na nikog osim na sebe i zaboraviti na sve svoje i tvoje pogreške, koje bismo vrlo lako mogli ispraviti, samo kada ne bi bilo tuge koja je nuspojava kod većine ljudi upravo zbog istine koju ne želimo priznati već guramo glave u pijesak, tuga koje neki nisu ni svijesni, neki dovoljno jaki da odglume i kamufliraju, a neki je razbijaju iza zidova imaginarnog svijeta, kada se spremnici isprazne .

- Ja ne postojim .

Svako jutro, to mi je prva  misao kad otvorim oči u ispraznom krevetu, praznoj sobi, praznome stranu i ako me iskreno pitaš, praznoj zgradi, ulici, gradu i praznome svijetu . Zovem se Hrvoje i ovo je zadnji puta da čitaš moje ime, ja ne postojim . Imam sve što si možeš zamisliti, a vrijedi mi manje od ničeg . U frižideru imam hrane za koju nikada nisi čula, a otvorim je u većini slučajeva nakon isteka roka trajanja, bacam u smeće a da pritom ni ne pomislim postoji li netko kome je prije par dana mogla popunit zvučnu komoru želuca . Svako jutro oblačim odijelo . Neki novi brand . Svaki dan bacim kunu na gluposti, deset na porniće i sapunice, dvadeset na cosmopolitan, pedeset na fast food, stotku za piće nakon joba, radića u poker, petsto na gram droge da se osjećam nadrogirano, manje usamljeno, soma na kurvu s vremena na vrijeme, dva za kremu protiv starenja koja ima zlata u sebi, pet za lijevu sisu, deset za dvije zimske gume, dvadest za putovanje, sto tisuća za mito, milion za ubojstvo, jel' ti jasno kamo se bajka razvija? Novac . Negdje na toj skali između bačene kune i cijene nečijeg života, hoda i moje tijelo s dvije priče .
Nisam bio u ratu, nisam krao, ubijao niti glasao . Prije deset godina, bio sam lik u kasnim tridesetim, bez klinaca, s ženom koju volim dok joj oblačim danas kupljenim crnim donjim rubljem od svile . Dvojica maskiranih likova uljeću nam u stan i počinju bacati stvari naokolo, nakon što su mi razbili oko palicom i privezali me k'o svinju, označili trakom udaljenost do koje mogu dalje u ovome životu, granice izdržljivosti ogavnog američkog selotejpa preko usana, glave, ruku iza leđa, oko tijela i ruku, nogu, gležnjeva . Vrištim u glavi dok očima udaram kujine mule koji mi siluju ženu, očima koje plaču krv iz srca . Gledam kako joj uzimaju sve osim života za kojeg molim u sebi, nepunih pet minuta u kojima se prljaju čistoćom njene duše, vežu je tren nakon toga, na isti način, očito izvježban . U deset minuta su pokupili sve njezine stvari iz stana, dokaze o postojanju i odnijeli je u zatvorenoj vreći, krvavu od suza i bola . Ostavili su crnu tangu na uglancanom parketu pokraj odsjaja bačene noćne svjetiljke . Tada toga nisam bio svjestan, jer nisam mogao više disati nakon tih petnaest minuta bacanja po podu, lupanja u radijator kako bih se nekako oslobodio i napijo krvi njihove . Vrata se zarvore .
-    Bože oslobodi me, mater ti jebem! Di si sada izmišljotino?!?
Vrata se ponovno otvaraju, on ulazi i kupi ih . Primjeti nabor ispod plahte, ambalažnu kutiju, ugura ih unutra mirišući ih tren prije, smijući mi se u facu . Pucam na molekularnoj razini, nekako pokidam dio trake i podignem se na koljena, naslanjam na zid, grebem ga do prozora rušeći kopiju portreta modiglijanijeve žene, vrata se ponovno zatvaraju . Gledam u crni auto, bmw kockicu bluranih registracijskih oznaka, prilazi mu lik s kutijom, zastane i pogleda me u prozoru, baca kutiju u kontejner ispod ulične svjetiljke . Očevidaca nema .
Dvadest sedam sati i trideset sedam minuta kasnije, vrata ruše dva prijatelja . Ugledaju me .
-    Koji kurac .
-    Nemoj me. .
-    Bog.. .
Krv na podu, krvave suze, zbunile su ih jer sam nepomično ležao, negdje na granici isrcpljenosti i nesvjesti . Ne mogu reći, puk'o sam i sve što je bilo nestalo je, ostavilo ruševine nekog nenormalnog svijeta u mojoj glavi, bez smisla i bez nje . Sve je nestalo u tih nekoliko sati koje sam ležao na duši koja je iskrvarila . I znao sam da neće biti odgovora . Proveo sam godinu dana lupajući na desetke vratiju, loveći stotine rukava, puneći još više novčanika, ali svi gu govorili:
-    Odustani!
Nikada nisam dobio nikakve odgovore . Bio sam kažnjen što postojim, a ne znam zašto . Nakon godinu dana izgubio sam razum, a samo sam ja toga bio svjestan .
Zamisli kako hodati je, kad znaš da se do krivca moglo doći, ali je očito nekome, tko ima nekog tko ima drugog čiji netko preko tebe do njega, dođe do Lika koji iskrivi stvarnost, bilo bitno da se zakon zaobiđe, pritom si digne rejting PRom ili promijeni stranku i strpa sve pod crveni tepih, za mene koji nemam ni sjenu u noći, dalje od svih dosega . Nakon nekog vremena digneš ruke od istine jer ti svi govore da nije vrijedna, da je opasna, pritom glumiš nadu na daskama života zbog prijatelja i njenih uplakanih očiju koje gledaš kad zaklopiš oči, a najradije bi skočio u bezdan . Svakog dana dođem doma nakon posla, skinem košulju s kravate odijela, koje čovjeka čini samo na prvi pogled, dok je drugi sasvim nova priča, teško čitljiv i ne razumljiv . Operem s kože miris zla koje mi je ukralo dušu, sjednem na crveni poni na koji sam ugradio košaricu, ako se sjećaš onih s metalnom kromiranom rešetkom i tvrdom narančastom drškom od plastike, e pa takvu, samo bez nje, ručke .
Krenem od svog kontejnera . Nema kutijice . Vozim se po kvartu, tvojem i njegovom i guram ruku u smeće, ali nikada ne vadim kutiju, crnu Skiny kutiju s novom tangom . Smiješ mi se zar ne? Misliš kako ja ne znam da je neću pronaći? Ne znaš kako je biti nitko i ništa . Besplomoćan u vakumu utjehe koju pronalazim kopajuću u smeću . Nakon bezbroj kanti i kontejnera, pomisliš kako nitkada nije ni bilo kutije, žene, silovanja, uvoda priče, ali svejedno tražiš jer jedino to ima smisla . Nisi više siguran u ništa, a rečenice postaju nepovezane . Gdje je smisao? Razmisli na tren molim te .
Prije sam izlasio odmah nakon povratka s posla, oko pola osam uvečer . Nisam pridavao pažnju vremenu kojeg nisam osjećao, dok nisam naišao na tebe, koja me ne vidiš ili ne želiš vidjeti, koja skrećeš pogled ispod balonera dok ja tražim komad nje, jedini trag, jedini početak traga do odgovora, kojeg je policija odbila potražiti, jer kakve su šance da je na kutijici bio otisak prsta onog kompresiranog amonijaka koji je odnio sve s sobom? Kopam, a ti prolaziš pokraj mene, kao da ne postojim . Čega se sramiš? Vidiš čovjeka koji gura stari poni s košarom ničega, koji zastaje pokraj kontejnera i ti prođeš pokraj mene? Nakon što su me svi izjebali, moram i tvoje osude upijati leđima? Mogla si mi jednom u tih devet godina, nakon što sam dao tijelo na sramotu svijetu koji mi je slomio um, prići i pitati me nešto, ponuditi mi novac kojeg bih odbio jer meni nije potreban, ali jest onima koji nemaju sve kao ti i ja, nemaju ni fetu kruha, nemaju čak niti igara kao u doba Velikog rima . Oni ne kopaju po smeću u potrazi za tangama, već hranom i plastičnim bocama za 50lipa .
Ne postoji čovjek koji kopa po smeću u potrazi za tangama .
Život nije bajka . Prekini skretati pogled s istine .

Soba upravo završava s upijanjem tragova jučerašnjeg dima i sakrivanjem posljednjeg zvuka u neki kutak, rupu u zidu za koju ne znam, kad

-    U kurac .

Probudim se i nije potreban um genija da shvatim kako dan neće biti ovjenčan osvajanjima zacrtanih vrhova . Prije nego sam ostvario kontakt s budilicom, koja je vjerojatno satima pokušavala objasniti tijelu da se probudi, znao sam da kasnim . Tražim rukom mobitel, otvaram ga uz dozu nade koju mi je netko preporučio dok sam vukao jaja po pijesku u potrazi za zelenim autićem . Nema pozadinskog osvjetljenja, nema alarma, nema buđenja, nema šanse da ja danas negdje stižem na vrijeme . Pregledam mislima dostupne psovke, gurajući niz jezik:

-    U kurac .

Počinjem shvaćati kako je prva psovka bila tek u mislima stoga, pamtim -1, ako me netko ikada to pita . Sjedim u tih par trenutaka dok se mozak i tijelo konačno ne polove i omoguće mi početak dana, gurajući pritom cigaretu u usta, škakljajući je plamenom i dimom . Podižem se na putu do kupaonice poskakujući na desnoj nozi, čisto da unaprijed demantiram lika koji će mi kasnije izderati kako mu je očito da sam se ustao na lijevu nogu kad ga jebem u zdrav mozak zbog 50 lipa koje mi nije vratio za cigare . Možda je zaboravio da na cigaretama postoje markice s cijenom, ne znam, ali me pokrada već mjesecima uz moje odobravanje . Zaskočim tuš i sad mi je na račun vrele vode jasno da već jebeno kasnim i da se možda ne bih trebao divljati na gazdinom bojleru . Očigledno me je zaobišla ta misao jer sam na povratku do sobe skakutao sad na lijevoj nozi, od hladnoće . Debilu, pomisli netko u mojoj glavi . Sjedam u isti položaj od prije nekih pola sata i proživljavam prvi déjà vu tog dana . Provjerim jezikom zube i da, čisti su, budan sam, od ovog trenutka počinje stvarnost . Palim prvu cigaretu i otvoram mobitel spajajući ga na žicu koja mi viri uz zida, ukucavam pin iz druge i čekam . Ako postoji sporiji software od motorolinog, molim da me se uputi jer iznimno lijepom i dijametralno suprotno tome, sporom mobitelu treba petnaest sekundi da se upali . Pitanje koje se ovlaš nameće glasi: hoću li jednog dana imati sporu i lijepu ženu? Nope . Kada se je pomicao sat? Da li sam ga ja pomaknuo? Ili se radi o softverskoj grešci nastaloj uslijed pražnjenja baterije do kraja? Dvije minute odgađam priznati dvoznamenkaste brojke sata, 14:12 . NEmoGUće!

-    U kurac .

Spustim se do pile na parkingu par minuta kasnije, dovoljno da stignu poruke o propuštenim pozivima, dan kreće i ja nestajem . Svu kontrolu preuzima on, kojem je najbitnije da se posao odradi i što prije završi, koji se trudi biti odgovoran i profesionalan . Uspjeva mu to . Ljut je na mene za popizdit . Ostatak radnog dana sam lupao čelom u zid njegove glave, pokušavajući pobjeći na tren iz zatvora nametnutih regula i obaveza . Kada sam konačno uspio prebaciti pogled preko zida, ovog puta od limenki odličnog irskog Murphy'sa, ugledam frenda, i još jednog njemu s desna . Momci mi govore da večeras ja vozim, pošto sam najmanje pio, dok u offu jimmy ubija đitru preko zagrebačkog radija, tako da mi to i nije teško palo . Murija!

-    U kurac .

Nema frke, skrećem paleći krivi žmigavac i ulazimo u movie pub . Krcat . Probijamo se bezuspješno do najbližeg šanka jer nas kose pogledom napaljene žene srednjih godina,  navodno čak postoji i recenzija u nekom časopisu u kojoj se navodi ovi ovdje pub kao pravo mjesto za upoznavanje potencijalnih partnera, situiranih i posloženih – odlično je što mi to frend govori, a njih barem 26 okolo čuje . Odašiljemo krive signale, tj krivo nas se tumači jer mi zapravo tražimo najbliži prilaz šanku, ispričavajući se prilikom proboja do prostorije iza . Danas je dan za druženje i nitko nema namjeru kvariti rijetke trenutke u kojima se rasporedi poklope i nađemo se na istom mjestu u isto vrijeme . Kako li je sve prije bilo jednostavno?!?

-    U kurac .

Prvu rundu sam dočekao s dozom nervoznih misli u glavi jer mi je trebalo deset minuta šanka do kilkennya, svejedno mljac . Drugu smo čekali na galeriji udaljenoj od masa narednih sat vremena . Krećemo put grada . Mario grabi gđu za guzu, a ona mu se smješka . Odlično, što učini malo alkohola i gužva . Slijedeći podrum je isto tako bio popunjen prevelikim postotkom alkohonih para između zgužvanih faca, no svejedno popijemo piće jer se šank ukazao odmah nakon zadnje stepenice pri ulasku . Klub koji mi je nešto tipa pit stopa u formuli, ideš kad moraš i pritom svaki puta nekome jebeš mater za svaku sekundu . GO! U zadnji ulazim s osjetno narušenim vidom, svejedno očima preletim preko njenih dok se bacam u bočnu formaciju za probijanje kroz i još jednu gužvu, damn . Još uvijek nisam zaboravio taj pogled, i kadar lica pravilnih linija s velikim tamnim očima i laganim grickanjem donje usne od prije par godina . Ne vjerujem da je to ona . Ne stižem ni pozdraviti .

-    U kurac .

Živi pijesak gužve uvuče nas desetak metara dalje, srećom baš pored šanka . Gledam blurana lica likova preko puta, umjetna zbog pokradenog novca, krivih sustava vrijednosti i montiranih intervjua . Vani si čovječe, odjebi s filozofiranjem, ponovim si da bih naučio i gledam dalje, gledam i ne vidim, barem ne nju, namjerno . Snimim preko šanka nevinu ženu koja nešto skakuće u lepršavoj haljini s minicom, gađam jesen dvijeisedma, na nekoj stolici, klupi, stolu, pokretnu traku lica gužve tražeći neku priču iza gesti, dok mi se frendovi smiju jer mi od popušenih cigareta puca glas, dok se nadvikujem s jebenim zvučnikom koji je preglasan za normalni razgovor . U kadar ulazi peta, strašna noga poviše nje i premalo alkohola za pripadajuće lice . Okrećem se na ritmu i promatram dim pepeljare, svijetlo žarulje koja mu daje volumen . Pregledam mrtvi kut u kojem su minimalno odškrinuta vrata wc.a već nekoliko minuta previše i grupica likova koji plešu netom ispred njih poput masai ratnika, od kojih jedan pari neki jebač, barem po faci i gardu . Biti će da se nešto crta na školjci iza tih vrata i bravo za kamuflažu debili.

-    U kurac .

Odgađam pogledati u njenom smjeru, pritom me krpa flash od prije pet godina kad mi je nakon zadnjeg dana seminara, objasnila pogledom da me želi papati, i to ne samo tim tamnim očima u par minuta formalnog razgovora, dok je u pozadini priče bila moja djevojka, na nekih sedam do osam metara, a ja sam je na toj udaljenosti volio i previše . Za ne povjerovat je kako čovjek zapamti detalje u takvoj kombinaciji, poput sivih tajica ili uske trenirke popunjene okruglom guzom na vretenastim ali ne previše nogama i široke bijele majice ispunjene nekom božanstvenom sisom . Kaže da ide na pilates nakon seminara . Gledam je zbunjeno jer sam jošš uvijek malo pretresen pogledom . Mislim da su bile tajice ili nešto slično tome .

-    U kurac .

Danas solo . Danas sve na potenciju . Danas bez želje za ičim osim frendova koje nisam vidio mjesec i kusur dana . Pogledam na sat i spajam vrh male kazaljke s brojkom dva i velike s šesticom . Kalendarski formalno novi je dan i vrijeme da iz bližeg pogledam što ima u tim dubokim očima . Krenem do nje i na prvom koraku gužva izbaci frendicu, atraktivnu i savršeno dobru osobu, ali nažalost plitku kap alkohola previše, mislim naglas razmijenjujući pozdrave .
- Hoćeš još jedan jeger?
- Ma nemoj me jebat da se tak jako osjeti?
- Jebi ga, osjetljiv sam, hi hohu .
Okružila nas dva pesa, moji frendovi čije su oči isto tako imale duplo više posla zbog  alkohola i opet sam na lancu kao prije par godina, ovaj puta iz čiste kurtoazije . Društvance pored nas postaje opuštenije, djelomično nervoznije nego prije par minuta . Tri lika i dvije curice, bez dodira, bez bliskih pogleda, stoga zaključim kako se radi o mixu prijateljstva, koji vjerojatno zbog slatkice pored ne-slatkice pored mene, u pozadini ima pokoji slomljeni god srca ili frustraciju ili.. . Križam misli iz glave jer mi je pogled njihovih prijatelja sada stvarno nepotreban, kad uleti izaslanstvo originalnog izgleda . Naglašavam pritom da svaki original i nije nužno kvalitetan .
-    Snimamo te već 5 minuta kak' čagaš, frendica i ja...Kaj ti nije vruće plesat u tom sakou?
Pomislih, jebe me . Ali to nije glagol koji bi povezivao nas dvoje u bilo kojem glagolskom vremenu, stoga...:
-    To je sve kaj imaš za pitat'?
-    Pa ono,...svi gledaju kak' da se skinu, a ti ono..i vesta ispod? Kaj ti nije vruće?
-    U kurac .
Naslanjam pogled preko njenog ramena govoreći joj na uho da se već dugo nisam susreo s tim pristupom i kako se iskreno ne sjećam kad sam poslao frenda da mi spoji djevojku, mislim oko 5 . razreda . Rekao sam joj to na smiješan način stoga se hihohtnemo malo nas, sada već troje . Krene Billy Jean i okrenem se jatu koje već polagano slijeće u frendičin dekolte . Vrijeme stane . U sebi psujem, što znači -2)

-    U kurac .

Opet sam s mojim, mislim si pritom kako mi je sada već pun kurac kašnjenja za jedan dan i krenem pogledom prema očima na koje kasnim satima, da ne kažem godinama . Ona je također pogledavala tek svako malo, pa tako cijelo vrijeme, po pravilima neke zločeste igrice koju je očito jako voljela i to na seksipilan način ni blizu neukusu . Vrijeme stane . Naletim na nit koja je najkraćim putem povezivala moju žutu pjegu s njenim licem . Njena ruka poput suncokreta počne slijediti osmjeh pozdravljajući, spuštajući pritom uho na nit koja polako puca dok ona odlazi . Pukne .

-    U Kurac .

Frendica je otišla do svojih . Društvance pokraj nas se raspustilo . Žena s stolice je plesala još uvijek istim ritmom i pokretima na skroz drugačiji ritam . Vrata wc.a otvorena . Blurane face ostale blurane . Frendovi su mi tu nasmijani i krećemo doma .


Predigra je zajebana stvar . Žene se uvijek žale da traje prekratko, a zapravo traje od uvijek . Predigra je život, a pogled - vidimo se opet - orgazam . Morao sam si to tako objasnit nakon današnjeg dana u kojem sam zakasnio na apsolutno sve!

Svi sveti, piše na kalendaru, u novinama, na radiju, na grobljima, na štandovima s cvijećem i svijećama . Dan podsjetnik na broj dragih prijatelja koji su bili na groblju, stajali pokraj svijeće i gledali na godine uklesane mramorom . Pa sjetim se prijatelja, pobjednika iz naroda, kojeg narod još nije upoznao, njegove priče . Sjetim se drugog suborca kojeg je život isto tako žigosao s par hladnih mramornih blokova, punih uspomena, emocija  i zvukova . Sjetim se djevojke koja odlazi majci na grob već godinama, a o tome nikada ne priča, a nije blizu da je utješim . Sjetim se obitelji prijatelja iz osnovne škole kojem je nečovjek prerezao vrat u diskoteci, slomljenom bocom pive . Sjetim se starog koji ni danas nije bio na grobu svoga oca, djeda kojeg nikada nisam upoznao no očima klinca koji zabija čavao u zemlju, sjetim se njegove majke koju godinama nisam gledao ili čuo, koja u crnini plače pokraj groba . Sjetim se suza sprovoda, povorke jecaja, izostanaka dura, puno nabreklih kapilara . Sjetim se tamjana i vijenaca, šarenih plastika . Sjetim se svih živih i bolne spoznaje da ću i ja jednom biti pokraj groba i pričati u zemlju, dijeliti sebe s vjetrom i sovom u krošnji, svijećom u ruci, toplinom koju ću ostaviti dodirom, vlatima trave koje će poruku prenijeti dalje od otkucaja srca . Sjetim se da sam živ i sjećam se na sve njih .

Sjetim se i tužan sam, sjetim se da moram biti jak . Noć će ponovno izgraditi dan .

Probudim se u ritmu drhtanja, osjetu uzrokovanom hladnoćom otvorenog prozora i hladnog radijatora koji je otkazao poslušnost u sitne noćne sate . Naredno sklapanje očiju, do svijesti je poslalo informaciju o stopalima koja su ispunjena vodom, mada krv nije voda, imala najveću moguću gustoću na tih 4 stupnja kolika im je bila površinska temperatura . Na dodir bolno hladno . Svako naredno otvaranje očiju otkivalo je hladne dijelove tijela i jednostavno me otjeralo pod tuš . Zamotan u sponzorski bademantil, koji bi bez tog logotipa bio identičan snu o savršenom kućnom mantilu, kad bi takav san postojao, kupaonicu napuštam sretan .

Popio sam kavu s cimericom, kojoj ću se ovim putem zahvaliti što me podsjeća na stvari koje sam si napisao na blogu . Ponovno sam morao modificirati mišljenje o njoj, i pritom si zamjerio što ponekad pridajem previše pažnje stvarima koje bih možda mogao zanemariti ili ih jednostavn prihvatiti takvima s potencijalom ka napretku, težak je ona karakter i jebeno teško joj je zamjerati nešto i živjeti s njom, stoga ponekad, kad je pokretana četverofaznom strujom,  u mislima reagiram u afektu i naljutim se na nju jer ne vidi stvari koje su po meni bitne . S druge strane ima kvaliteta koje joj mogu biti na čast, a vjeruj mi da je toga svjesna što njezinom egu daje dodatni šut . Uglavnom upgrejdan sam po tom pitanju i opet pronašao mir, a o cimerici ću morati napisati poduži post da objasnim kakvom je vidim, pošto se iz fragmenata koje napišem ponekad ne čita kako mi je ful draga i kako je volim, kao cimericu i osobu . Nadam se da ću joj jednom samo moći reći bravo za neke stvari, bez da joj objašnjavam kako sam joj o tome pričao prije par godina .

Vratih se u sobu i opet pothlađenih slojeva kože, stenjem za malo masnoće pod njom i otvorenom vatrom u kaminu koji mi ne bi odgovarao interijeru sobe, bio bi samo čisti hedonizam . Oblačim crne sportske čarape na ogrtač boje šampanjca i kričavo zelenu majicu na prsa, pobijajući svaku žensku fantaziju o savršenom muškarcu nekog kasnog jutra . Čudno mi je imati rupu usred tjedna, vikend rupu koja traje jedan dan, mada godi poput jelovnika nad kojim upravo slinim . Idem naručit klopu . Sorry .


Prije par dana, ispod teksta kojeg sam upravo stavio online, pojavi se komentar . Pročitam ga prvi puta i shvatim kako se radi o spamu, usput razmislim malo o mogućnostima spama na blogovima, not bad..Drugi puta čitam isti tekst, lančano pismo napisano na čudan način, prepuno grešaka koje su evidentno tamo smisleno postavljene poput mamaca za maštu, tragova koji negdje vode . Nisam završio ni treće čitanje kad u svakoj rečenici prepoznam nečije riječi, nečije misli, prepoznam sebe i moje životne turbulencije, riječi koje mi je netko nekada izgovorio, priču koja nikada nije doživjela kraj . Pogodi me tekst nekako u maštu, jer osim što sam zaključio da se radi o zagonetci, pronašao sam i par detalja koje i sam koristim tijekom pisanja, sebi za gušt, u nekom kontekstu koji ti onemogućava da ih primijetiš, kamuflirane tragove kojima hranim želju za pisanjem . Neke od rečenica, bile su netom pročitane u privatnom mailu, koji nije bio spam, što je dalo maha pretpostavci kako se radi o ciljanom atentatu na moj intimni prostor . Međutim još uvijek nisam siguran tko stoji iz ovog masterminded spama .

Bačen u labirint, prepun dvosmislenih i trosmislenih, smislenih tragova, putokaza i uputa koje vode do odgovora, osjećaja ugode ili nagrade u nekom fizičkom smislu . Zanemarim prvu misao kad sam pročitao komentar, intuiciju koja se promptno izderala SPAM, i počnem plesti mrežu likova, provlačeći je kroz okvire vremena, prostora i pravila ispisanih u samom tekstu . Ubrzo suzim izbor na tri osobe koje bi mogle smisliti takvo nešto i počnem smišljati odgovor . Polomim se u narednih 35 minuta na pokušajima da smisleno odgovorim na post, jer još uvijek nisam siguran oko rješenja . Odustanem . Ponovno se poigram ključevima postavljenim u svakoj rečenici, odem u pičku materinu s analiziranje . Kad sam poredao gomilu tih ključeva koji su igrom sudbine upućivali točno na osobu s kojom trenutno pokušavam isposlovati prijateljstvo nakon veze, no ne uspijevam nam, mi . Pošaljem sms . «Nemoj mi više čitat blog.» . Odgovor: «Al si mi odgovorio na blogu?» . U kurac, kad sam već smislio 26 scenarija za neku priču temeljenu na jebenom nizu koincidencija, preobrata, igrajući se s likovima, crtajući im obrise karaktera i svih tih sitnica hraneći sve to kreacijama proizašlim iz jednog jebenog spama, dođe odgovor koji jasno govori kako su stvari sad stvarno malo izbjegle kontroli, jer priznaje autorsko vlasništvo komentara, koji je u okolnostima moje mašte i našeg odnosa i svega što se odvrtilo u relativno kratkom periodu od par mjeseci, bio zabrinjavajuć . Cijela priča poprimila je krivi tijek, jer su se bitke samo nastavile, preko maila i smsa, i opet dođem do točke besmisla kad mi se jednostavno više ne da raspravljat oko nečeg što mora biti tako, s tim da sam ja ispao još i naivan . Damn .

Sutradan podijelim misli s dva prijatelja, od kojih mi jedan veli da sam bolestan, a dugi se ulovi u analizu komentara . U međuvremenu primim poziv, deklarirani autor, kaže kako to ipak nije, zbunjen sam, opet nesporazum preko smsa?, opet krivo protumačen odgovor?, nakon previše kompliciranja shvatim kako se sudbina još jednom poigrala sa mnom . Život je prejeben ako mu dopustiš sve čarolije koje nudi, kad se prepustiš. . Naime, na mail na koji još nisam odgovorio, drugi koji još nisam ni pročitao od prije par dana, ponukao je autora da me pita jesam li odgovorio preko bloga, što je legitimno pitanje, a iz mojeg se smsa moglo zaključiti kako sam odgovorio na mailove blogom.. .

Jedna pretpostavka je vodila za ruku drugu tih par sati mog života, naravno sve to nakon već napisanog tekst o pretpostavkama, majkama zajeba . Autor i ja se jednostavno više ne razumijemo, svaki ima svoj set ključeva koji okreće realnost indicija, dovodeći do zaključaka koji su pogrešni, koji su svijet između nas zbog kojeg nismo uspjeli više od prijateljstva, a i ono je gotovo isparilo . A nije trebalo . U životu je jednostavno nužno naučiti gubiti .

Malo kasnije javlja se želja za rješavanjem skrivenog smisla spama . Frend, nakon što je odustao od smislenog odgovara na komentar, spam, lančano pismo, kopira ga u google i dokaže kako se radi o spamu . Opet jednostavno rješenje . Damn .

Jebi ga, nisam više mogao s puno kredibiliteta pričati o dubini spama . Priča službeno završava, a u meni sve puno dima nakon vatre koju je potpalila . Pa sam je ostavio da gori i dalje, jer čemu si braniti stvari koji te potiču na igranje s zvjezdanom prašinom mašte? Uvjeren sam da ima neka priča iza tog spama, poruka u boci koja traži pravi odgovor . U svakom slučaju mi je to zanimljivije rješenje nego da je tekst napisao neki bolesni kreten s ciljem manipuliranja osobama koje niti ne poznaje . Never the less, ja sam na trenutak ponovno bio užasno romantičan i prisjetio se osjećaja zaljubljenosti, leptirića u mom stomaku, bajaginog zmaja od noćaja....


Isti dan sam na listu bloka u kojeg spuštam misli, pronašao rukopis sveprisutne sfere . Podsjetio me na milion stvari, osjećaja mogućih zbog zrakopraznog prostora mojeg intimnog svemira u kojeg ulaze samo dragi prijatelji i ti . Triger na priču koju nisam shvatio, možda niti neću, koji je cijelom spletu okolnosti tih par sati dao dodatni impuls u potrazi za smislom poruke u boci . Razmišljam o svemu što mi uđe u glavu, ponekad umoran od svega, ponekad zaljubljen u trenutak, ponekad u sjećanje, uvijek u život kojemu se radujem i čekam . Pritom ću otići krivim putem u nekom labirintu, krivo ću protumačiti neke stvari, ali ću rasti svakim novim iskustvom u koja ne brzam, koja dolaze kad otvoriš oči i pogledaš kroz kaleidoskop .


Život može biti kaleidoskop . Mali pokret mašte i slika se u potpunosti mijenja . Čarobno poput pogleda kroz isti, kad u njemu gledaš samo kaos koji ima smisla, i njegove promjene gonjene svijetlom . Zamjeni svijetlo ljubavlju, boje i oblike koje prvi puta vidiš ljudima pokraj kojih hodaš ili onima s kojima dišeš nakon dodira . Pogledaj svemir svog života . Zamisli koliko odgovora ima na pitanje kad ga dijeliš s nekim, koliko stvari mogu biti lijepe kad postoji razumijevanje, koliko sve može biti jednostavno i ispravno, koliko u kaosu ima reda, koliko je poticajno kad osjećaš da nisi sam ispod zvijezda, mada hodaš mali ispod njih.

Ispriča mi prijatelj što se danas događalo po ulicama grada nam . Bezvoljno otvorim članak o nesreći na indexu, pročitam i dobijem jasnu predodžbu o vozaču hitne, ubojici, kojem se treba suditi jer je uspio usmrtit djevojčicu pri prelasku ceste kad joj je bilo upaljeno zeleno na semfi . Ako je ikako dozvoljeno ne osvrnuti se na još jedan u nizu dokaza o nepostojanju boga, koji nam je dao pravo biranja, pa tako i međusobnog ubijanja, kreativnost za stvaranje tuge i jada, skrenuo bih pažnju na novinara indexa .

Indeks kaže: «Inače, semafor na kojem se dogodila tragična nesreća nalazi se 300-400 udaljen od OŠ Malešnica.», čime jasno implicira kako je vozač hitne morao biti svjestan blizine škole i mogućnosti izletavanja djeteta, iz čega se jasno može zaključiti kako se radi o njegovoj grešci, jer da je prilagodio brzinu, nesreća bi bila izbjegnuta . Informacije koje nedostaju su: da li je hitna bila na putu u bolnicu, vozeći  pacijenta ili je možda jurila na mjesto nesreće, nadalje iskaz svjedoka od kojeg se ograđuje s «navodno», iskaz koji govori o zelenom svjetlu na semaforu, ako već ne postoji pouzdan izbor, možda ne bi trebalo ljudima nuditi polu-informaciju koja zapravo nema vrijednosti, stvoriti mišljenje, pošto ste ga mogli formirati i na totalno drugoj razini, postaviti par pitanja, dati prijedlog, unijeti malo vlastite empatije i ljutnje prema uzrocima... . Novinari ste, to vam je posao . Svjestan sam da novinar ima pravo izraziti svoje mišljenje, stoga bi zgodno bilo da je utemeljeno na bitnim stvarima, istini po mogućnosti .

Ljudi instinktivno traže krivca, sude ga i kažnjavaju, dok neposredni krivci s mnogo više osnove za tužbu niti ne znaju da je danas dijete pokradeno za život, makar sjeban kakav im nude . Vozač hitne možda nije ni kriv, što manje bitno, jer nakon tragedije više nitko neće pokrenuti svijet obitelji koja je pretrpjela neopisiv gubitak . U nastavku će se suditi vozaču i kad padne mrak, nitko se više neće sjetiti tragedije, do slijedeće, možda strašnije, možda tužnije . Pitanje je zašto se stvari više ne rješavaju ako je evidentno da nešto ne štima?

Rješenja su kao i obično jednostavna, ali ostavljaju manje prostora za krađu novaca odgovornima . Semafori . Radi se o softverski pogonjenom mehanizmu iz čega se može pretpostaviti da su ljudi koji su projektirali sustav uzeli u obzir broj automobila koji sudjeluju u prometu, izračunali optimalne intervale koji bi trebali održavati stalnu propustnost . Ako na svakom jebenom križanju u ovome gradu gledam kako se razkrižja pune, blokiraju promet iz druge ulice, jasno je da su intervali predugi*, prekratki ili bilo kakvi, ali ne valjaju i nužne su izmjene + vozači . Ako se ne varam kazna za ulazak u raskrižje bez mogućnosti izlaska je oduzimanje vozačke dozvole, pitam gdje je policija? Tko je tim ljudima dao vozačku dozvolu? Drago mi je da su se potrošili milioni na besmislene marketinške kampanje umjesto da se napravio novi sustav ili recimo postavi dodatni semafor koji bi kretenima slovima ispisivao «NE ULAZI U RASKRIŽJE AKO NE MOŽEŠ IZAĆI IZ NJEGA! DEBILU!» . Od iste hrpe novaca koja nije polučila efekta jer je negdje na dnu bila rupa koja je pozajmašne postotke slijevala u privatne džepove kroz razne direktne nagodbe, čime se izbegava mogućnost ravnopravne tržišne borbe i svega o čemu ja pišem ovdje, mogli su se platiti ljudi koji bi pazili na klince u prometu . Ameri to imaju već jako dugo i sve funkcionira, nažalost bravo po tom pitanju . Imamo milion umirovljenika, od kojih neki mogu trčat ili se igrat školice s unucima, određeni dio te mase ljudi bi bez pitanja zaradio koju kunu, a i klinci ih vole..itd .

Previše se stvari može vrlo jednostavno rješavati da postoji volja, koja izostaje zbog sitnih interesa . U međuvremenu glasajte za bandu koja nas mrči, barem je njima dobro!

Apel novinarima: radite svoj jebeni posao!